Cyberbullying – računarsko nasilje među vršnjacima

Nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku komunikacijsku aktivnost računarskom tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro.

Image result for cyber nasilje
slika © Glogster

Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona. Internet servisi su danas sastavni dio skoro svakog doma, i vrlo je mali broj školske djece koja ne posjeduju neki od mobilnih uređaja ili računar. To je sasvim normalno, živimo u takvom dobu, ali svjedoci smo da se u posljednje vrijeme ovaj oblik komunikacije i internet kao medij zloupotrebljavaju.
S obzirom na jedan broj roditelja koji se povremeno susreću sa ovom novom pošasti, donosimo kraći članak o tome kakva je to vrsta nasilja, manifestacije, posljedice i mjere za djecu i njihove roditelje.
Za komunikaciju se najčešće koriste usluge u vidu blogova, chata, SMS/MMS poruka i foruma, a nešto manje putem elektronske pošte (e-maila). Osnovna opasnost u ovoj komunikaciji leži u činjenici da korisnici ovih usluga ne moraju uvijek biti zvanično registrovani pod svojim imenom, već najčešće koriste nadimke, pseudonime (nickname) koje često prati određena sličica – avatar.
Roditelji često ne kontrolišu šta djeca rade različitim tehničkim pomagalima (šta i kome pišu u porukama, šta slikaju mobitelima i sl.) zato što ili nemaju vremena ili ih je strah da ne naruše privatnost vlastite djece. Mnogi roditelji se i zbog vlastitog neznanja i neiskustva u elektronskom području osjećaju nesigurnima i nemoćnima da uopće pokrenu pitanje pravilne primjene. Često se osjećaju prilično bespomoćnima, jer ne znaju šta učiniti, nadajući se da su događaji iz medija “prenapuhani” ili da se mogu desiti samo drugima.
Za razliku od toga, svaki roditelj zna kako naučiti dijete kako da prijeđe prometnu ulicu. Kad su djeca premala da bi prepoznala opasnost i nemaju vještine da sigurno svladaju prelazak ulice, čuvamo ih na sigurnim mjestima i dopuštamo im da se približe prometnoj ulici samo kad ih odrasla osoba drži za ruku. Govorimo im o opasnostima i učimo ih vještinama nužnima da bi se one izbjegle. Ističemo važnost donošenja sigurnih odluka. Postupno im dopuštamo više slobode, ali pazimo na bilo kakvo opasno ponašanje. Ako se dogodi opasno ponašanje, koristimo to kao primjer u učenju kako bismo djecu naučili vještinama nužnima da bi ih se izbjeglo. Kad su djeca dovoljno stara i kad pokažu razumijevanje u donošenju ispravnih odluka, dopuštamo im da sama prijeđu ulicu. Istu strategiju možemo upotrijebiti kako bismo pomogli djeci da steknu znanja, vještine i motivaciju vezane uz korištenje virtualnih oblika komunikacije na siguran i odgovoran način.
Važno je kod djece razvijati osobnu odgovornost za ispravno i pogrešno (dobro i loše), i promijeniti uvjerenje kako je neko ponašanje “ispravno i pogrešno” samo kad se može otkriti ili kazniti. Disciplina koja se temelji samo na otkrivanju i kažnjavanju neće biti djelotvorna bez primjerene edukacije i senzibilizacije o tome koje sve posljedice po žrtvu može imati cyberbullying. U procesu nastave informatike se uz dosta pažnje govori o tome, međutim djeca češće “slučajeve” doživljavaju kao vrijedne smijeha, poput kakve šale, nesvjesna ozbiljnosti posljedica po osobu iz priča za primjer, što samo po sebi govori da se sa takvom djecom o tome kod kuće ne govori, ili su i sami na neki način učestvovali u takvom obliku nasilja i smatraju to samo neslanom šalom.
Djeca i mladi moraju postati svjesni kakve posljedice može imati njihovo ponašanje na internetu.
Dobro je poticati djecu i mlade da govore o svojim iskustvima ili iskustvima svojih prijatelja. U većini slučajeva, kad se razotkrije prava žrtva, prestaje negativno ponašanje. Uz sve navedeno, iznimno je važno istaknuti kako su i distribucija i prosljeđivanje nasilne, uvredljive, ponižavajuće poruke jednako loši i mogu imati jednako teške posljedice kao i ponašanje osobe koja je kreator i idejni tvorac poruke.
Ovdje je važno takođe istaći da škola na bilo koji način ne potiče djecu da kreiraju naloge za društvene mreže, niti je nastava uvjetovana s tim, dakle – djeca to čine na svoju ruku, sa ili bez znanja roditelja, i naravno, uz negodovanje nastavnika, no to je stvar koja se ne nalazi na području gdje se škola nešto pita.

Znaci cyberbullyinga

© Poliklinika Djeca

Nastavnici i roditelji često postavljaju pitanje – koji su znakovi koji upućuju na to da je dijete uključeno u neprikladne aktivnosti putem računarske komunikacije (bilo kao nasilnik ili žrtva). Na to pitanje je teško odgovoriti. U većini slučajeva djeca komuniciraju u svijetu s kojim nastavnici i roditelji često nisu u kontaktu, a ponekad o tome znaju manje od njih. Čini se da je upotreba te komunikacije toliko rasprostranjena, da mnogim tinejdžerima donosi puno pozitivnih aspekata. Tinejdžeri koji osjećaju da im prijatelji i roditelji ne pružaju oblik podrške i socijalne interakcije kakav im je potreban, češće su posjetitelji pornografskih i nasilnih internetskih stranica. Oni su i rizičniji za zlostavljanje drugih učenika putem interneta. Zanimljivo je da mnogi roditelji tvrde kako njihova djeca nisu oduvijek bila izolirana, nego su se većim povezivanjem s virtualnim svijetom udaljavala od stvarnosti svakodnevnog, realnog života. Za tinejdžere koji u stvarnom svijetu nemaju odnos ispunjen ljubavlju s brižnim odraslima i zdrave odnose s vršnjacima, vjerojatnije je da će biti kako počinitelji tako i žrtve u virtualnom prostoru. Najveći rizik da postanu dijelom neprikladnih virtualnih aktivnosti izražen je kod učenika za koje se smatra da su u rizičnoj skupini kad su posrijedi ostali problemi u ponašanju, osobito kod “dežurnih krivaca”. Veća je mogućnost da će učenik koji se ne osjeća dijelom školske zajednice tražiti online zajednicu koja može iskoristiti njegovu usamljenost i osjećaj disfunkcionalnosti. Pomaganje učenicima da se osjećaju povezanima i voljenima u domu, školi i među vršnjacima dobiva još više na važnosti ako znamo da ih izostanak povezanosti i brige čini rizičnim za cyberbullying.

Cyberbulling se dešava van nastave jer djeca tokom nastave ne smiju koristiti mobilne uređaje – ako ne možete riješiti samostalno problem, policija, Odjeljenje za rad sa maloljetnicima, je sljedeća stanica

Kratki savjeti za roditelje

  • Pronađite vremena za svoju djecu! Nemojte koristiti računar i internet umjesto dadilje i vašeg nadzora i razgovora.
  • Naučite više o računarima tako da možete razgovarati s djecom o njima zanimljivim temama.
  • Ograničite korištenje računara na jedan ili dva sata dnevno (dobro je uvesti jasna pravila, primjerice nema računara prije škole, prije spavanja, za vrijeme obroka ili prije nego što je napravljena zadaća ili kad nisam kod kuće).
  • Razgovarajte s djetetom o opasnostima interneta i poučite ga da ne daje osobne podatke ni fotografije na internetu, te da ne dogovara susrete s nepoznatim ljudima. Ako se dijete jako želi susresti s osobom koju je upoznalo preko interneta, onda to mora biti na javnom mjestu i u prisutnosti roditelja.
  • Stavite računar u dnevni boravak, ne u dječju sobu, ili vidljivo mjesto. Tako možete nadgledati djecu dok su na internetu i vidjeti koje stranice posjećuju i šta rade.
  • Pazite da vaše dijete ne provodi previše vremena ispred računara jer ga ionako vrlo mali broj koristi za učenje i pisanje zadaće.
  • Potičite korišćenje računara kao oruđa za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu (npr. igrice).
  • Upoznajte njihove internetske prijatelje onoliko koliko poznajete i ostale prijatelje.
  • Naglasite svojoj djeci kako oni nisu krivi ako su žrtve računarskog nasilja. Recite da im nećete zbog toga oduzeti pravo na korišćenje računara – to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na internetu.

Ako roditelji doznaju da im je dijete žrtva nasilja preko interneta, trebaju poduzeti sljedeće:

  • poučiti dijete da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke
  • ne brisati poruke ili slike, jer mogu poslužiti kao dokaz
  • pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti adekvatne mjere za sprječavanje nasilja
  • kontaktirati internet providera
  • ako je identitet nasilnika poznat, pokušati kontaktirati njegove roditelje (jer postoji velika vjerojatnost da oni ne znaju kako se njihovo dijete nasilno ponaša)
  • kontaktirati policiju ako poruke preko interneta sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i sl.
  • Najčešće se roditelji ne ustručavaju preuzeti odgovornost za ponašanje svoje djece u igri, školi ili u kući nekog drugog. Ne mora biti drugačije ni kad je riječ o onome što se događa posredstvom moderne tehnologije. Roditelji trebaju razgovarati sa svojom djecom o kompjutorskoj etici, dogovoriti pravila ponašanja na internetu i, kao najvažnije, definirati posljedice kršenja tih pravila. Trebaju poučiti djecu da nikad ne pokazuju svoje lozinke ili da se ne svađaju i ne ponašaju nasilno na internetu.
  • Naučite dijete koje stvari se smiju otkrivati sagovornicima na chatu, ostavljati na profilima društvenih mreža
  • blokirati kontakt, broj mobitela nasilnika

Zapamtite: Vaša djeca mogu znati više od vas o tehnologiji, ali vi znate više o životu. Dopušteno vam je postaviti pravila i tražiti njihovo poštivanje. Vi ste još uvijek roditelj!

Šta se sve koristi u cyberbullingu?

  • uvrede
  • klevete
  • psovke i neprimjereni izrazi
  • iznošenje situacije iz obitelji žrtve
  • pornografski i drugi za mlade nepoželjni materijali

IP adresa – osobna identifikacija svakog na internetu

Svakom računaru s internetom provider (ISP) kao BHTelecom, MiSSNet i slični, dodjeljuje poseban identifikacijski broj – IP adresu. Iz nje se može vidjeti gdje se nalazi određeni računar ili mobitel i koji provider koristi za spajanje na internet. Računaru se nasumično dodijeli nova IP adresa svaki put kad se spoji na internet. Računar providera bilježe koja se IP adresa dodijelila kojem računalu i u koje vrijeme. Statistike web stranica bilježe IP adrese računara koja su posjetila tu stranicu.
To znači da i vlasnik (administrator) internetske stranice i provider mogu znati vrijeme kad je neki računar ili mobitel pristupio određenoj stranici, kao i gdje se on nalazio.

Provideri i administratori internetskih stranica zakonom su obavezni držati u tajnosti privatne podatke posjetitelja stranica. To pogotovo vrijedi za stranice na kojima su e-mail, chat, forum ili blog. Privatni podaci su ime i prezime, adresa, broj telefona, e-mail adresa, lozinka, te broj kreditne kartice, ali i IP adresa, s obzirom na to da se iz nje mogu doznati ostali podaci.

U slučaju sudskog procesa ISP je dužan otkriti podatke vlasnika IP adrese uređaja koji je učestvovao u nekoj kriminalnoj djelatnosti organima reda .

Pratite nas:
20
Facebook
Twitter