Ne otežavajte djetetu boravak u školi

Neko je jednom rekao: dvije se stvari ne mogu povratiti: ispaljen metak i izgovorena riječ. Koliko glasan komentar može uticati na dalji tok školovanja djeteta…

Današnji oblik nastave podrazumijeva učešće učenika u aktivnostima tokom nastave i nakon nje. Zavisno od predmeta i uzrasta učenika (ali i opremljenosti škole), tih aktivnosti može biti više ili manje. Osnovni zadatak učenika je dolazak na vrijeme, redovno pohađanje nastave i izvršavanje obaveza koje proističu iz NPP svakog predmeta. Svaki nastavnik pred kraj godišnjeg odmora izrađuje godišnji NPP prema odobrenom okvirnom planu za taj predmet, iz kojeg nastaju mjesečni planovi. U mjesečnim planovima se definišu nastavne teme koje će se obrađivati za svaki pojedinačni čas, i ne samo to, već se za svaki čas piše posebna dokumentacija, priprema za čas, koja detaljno u obliku svojevrsnog podsjetnika navodi odgojne, obrazovne i funkcionalne zadatke svakog časa, očekivanja u znanju i vještinama nakon svakog održanog časa, kao “domaća zadaća” nastavnika.

Zapisivanje je sastavni dio učenja

Tokom predavanja nastavnik izlaže gradivo biranim riječima, objašnjavajući nastavnu građu jezikom koji omogućava djetetu da je brzo i lako shvati. Izlaganje najčešće prati povremeno pisanje bitnih činjenica na tabli koje bi djeca trebala da zapišu u svoje teke. Pitate se, zašto da pišu nešto što ima u udžbeniku?
Iz više razloga: pisanje je takva aktivnost koja osim ruke i centra u mozgu za motoriku, angažuje i pamćenje, tako da dok dijete zapisuje nehotično i pamti ono što piše, te mu kasnije olakšava da tokom procesa učenja lako razlikuje bitne od nebitnih detalja. Ponekad će nastavnik pribjeći diktiranju nekih činjenica, kad u udžbeniku ne postoji tako nešto ili se ustanovi da djeca izostavljaju bitne činjenice iz nastavne građe, “zaboravljaju”, a neophodne su da se idući sadržaji kvalitetno usvoje. Naravno, to ima svoju cijenu jer se na diktiranje troši dragocjeno vrijeme i zbog toga mu se pristupa ako druge, klasične, tehnike ne daju željene rezultate. To je posebno primjetno u nižim razredima kad djeca još uvijek ne znaju samostalno da uče i procijene šta je važno, a šta je “manje važno”.
Ove bilješke sa časa su takođe bitne i sa aspekta roditelja: ukoliko se nastava svodi na predavanje, i učenik ništa ne zapisuje, kako će roditelj znati šta se i u kojoj mjeri tog dana radilo? Kako će pomoći djetetu? Svaki udžbenik ne prati neminovno strukturu NPP i ove bilješke su izvrstan vodič i za učenika i za njegove roditelje.
Na kraju, pisanje održava tehniku rukopisa i danas, u vrijeme mobitela i računara, neophodno je, bar u nižim nivoima obrazovanja, da učenici pišu i zadrže kvalitet i brzinu pisanja.

Prati me i oponašaj – korak po korak do naučenog

Neki kabineti posjeduju audio-vizuelna sredstva, poput video projektora, grafoskopa, ili čak “pametne table”… i njihova primjena obogaćuje čas jer predstavlja podršku izlaganju nastavnika (a ne isključuje ga, kako se često krivo navodi) i angažuje dodatna čula učenika što u konačnici ima za rezultat brže, lakše shvatanje i usvajanje znanja i vještina. Video zapisi i animacije su svakako u prednosti nad slikama i ilustracijama u udžbeniku, i vješt nastavnik to koristi kad god za to ima priliku.
Sljedeća aktivnost u kojoj učenici učestvuju su praktične vježbe i ogledi. Oni se ne mogu izvoditi dok se teorijski ne obrade određeni sadržaji i učenik ne stekne bitne osnove. Zavisno od predmeta realizuje se uz pomoć računara, mjernih instrumenata, alata ili sportskih rekvizita. Nastavnik prvo demonstrira neku vježbu u cjelosti, onda je ponavlja korak po korak dok ga učenici slijede, on prati njihovo napredovanje i prilagođava tempo pri tom vodeći računa o artikulaciji časa, jer čas ne traje vječno. Zavisno od sedmičnog fonda predmeta i predviđene satnice iz NPP, vježba se ponavlja sljedećih 1-2 časa nakon čega slijedi provjera usvojenog, dok je naučena vještina još uvijek “svježa”. Tokom ocjenjivanja učenicima koji ne dobiju najveću ocjenu se objašnjavaju “propusti” koji su uticali na smanjenje ocjene. Iza toga slijedi analiza učeničkih radova i savjeti za manje uspješne učenike kako da se poboljšaju.
Povremeni vid provjere znanja učenika se obavlja pisanjem kontrolnih radova, testova i pismenih zadaća. Tamo, gdje je to moguće, primjenjuju se testovi objektivnog tipa, koji su “humaniji” od običnih kontrolnih radova, u kojima učenik treba da piše i pitanja, rješenja i odgovore. Pismene zadaće se najavljuju i obično pokrivaju jednu nastavnu oblast.
Usmeno ispitivanje se provodi tokom cijele školske godine, kontinuirano, bez najave. Ovo je delikatan način utvrđivanja nivoa usvojenih znanja jer je vremenski zahtjevan i ponekad nije baš najbolji pokazatelj stvarnih mogućnosti učenika (trema, nesigurnost). Zbog toga se tokom polugodišta kombinuju ove aktivnosti da bi na kraju perioda nastavnik izveo zaključnu ocjenu. Zaključna ocjena nije srednja ocjena “brojki” već na nju utiče i zapažanje nastavnika o ukupnom radu, ponašanju i zalaganju učenika za navedeni period. To često buni roditelje koji doslovno porede ocjene jednog učenika sa drugim i vade zaključke koji ometaju dobru saradnju na relaciji roditelj – nastavnik.
Slična situacija je kad učenik zadnji čas perioda nastoji da kroz usmeni odgovor postigne isti uspjeh kao i učenici koji su tokom cijelog perioda bili konstantni u svojim ocjenama. Nastavnik pri tom mora obratiti pažnju da se i ta djeca ne povrijede jer se ovakvim “snajper” modom omalovažava njihov kontinuirani rad, i tada na scenu stupaju zapažanja nastavnika o cjelokupnom radu učenika u tom periodu. Nažalost, to roditelji ne znaju ili zaboravljaju i nastavnik u njihovim očima (i očima djeteta) izgleda nepošten, škrt, bezosjećajan… pa do drugih opisa kojima nije ovdje mjesto.
Roditelji ponekad glasno komentarišu pred djetetom ocjenu, rad nastavnika i na taj način “ruše” sliku i djelo nastavnika u očima djeteta, nekad i ne birajući izraze. Na taj način otežavaju svom djetetu da dalje uspješno prati predavanje i usvaja planirane sadržaje i vještine jer je slika njegovog nastavnika “iskrivljena” i ometa ga da ima dalje povjerenje u nastavnika i njegov rad. Zato je najbolje da roditelj sve primjedbe ostavi za razgovor sa predmetnim nastavnikom i eventualno, razrednikom, pa ako je potrebno, i upravom škole. Ružni komentari na račun nastavnika i škole, koji su često više emocionalne a ne racionalne prirode, nikom neće biti od pomoći, ponajmanje učeniku. No, čini se da je taj trend “u modi” kod jednog broja roditelja koji pritisnuti životnim problemima i standardom reaguju na taj način šaljući pogrešne signale na obje strane onog “trokuta”.
Slična situacija se dešava i kad roditelj posmatrajući nastavne sadržaje koje njegovo dijete uči, nemoćan da mu adekvatno pomogne, komentariše pogrdno ili u stilu: “… ma kome to treba, šta će mu to, koga to još uopće zanima..?” i ne znajući da s tom gestom zapravo svom djetetu još više otežava da nauči potrebne stvari. Puno je korisniji razgovor na temu gdje se sve to gradivo može iskoristiti, kako se to nešto koristi, za koje situacije i iz razgovora saznati šta dijete lično misli i zna o tome, pa ako treba dopuniti ga ili ispraviti pogrešno shvaćeno. Kada u dječijoj svijesti neadekvatnim komentarima pokvarite sliku o njegovom nastavniku i školstvu uopće to je jednako situaciji kad tupom kosom želite savršeno pokositi travnjak – nedostatak povjerenja u vještinu i sud nastavnika samo će dodatno otupiti tu oštricu, a dijete ostaviti u oblaku nedoumica gdje se razdire između roditelja, “idola” kod kuće i nastavnika, “idola” u školi. Rezultat je uvijek klimav. Da bude još gore, tu traumu dijete nosi kroz dalje školovanje i “važe” sve predavače kroz “nišanske sprave” i procjene roditelja, često ignorišući vlastiti stav.

Vijeće roditelja na radnom sastanku

Svake godine se u školi pojavi grupa roditelja koja nije zadovoljna obimom i načinom izvođenja nastave. Škole raspolažu organima u kojima roditelji mogu da učestvuju i konstruktivnim prijedlozima utiču na pozitivne promjene nastavnog procesa i rada škole. Međutim, često se dešava da baš ti nezadovoljni roditelji ne žele da budu članovi tih organa jer je lakše kritikovati nečiji rad nego biti dio grupe za promjene na bolje. Postanite član tih organa i doprinesite općem boljitku obrazovnog sistema i škole općenito. Dijalog i konstruktivan prijedlog su uvijek bili osnova dobre saradnje i mirnog rješenja teškoća.
Škola posjeduje psihološko-pedagošku službu, stručne ljude koji su tu da pomognu djetetu kad se nađe u teškoćama bilo koje vrste. To nisu osobe kojima se “šalju” djeca kad se ne ponašaju u skladu sa pravilnikom škole, ne – oni su tu i da preventivno djeluju. U redovnim vremenskim periodima posjećuju časove odjeljenske zajednice, direktno razgovaraju sa odjeljenjem, ali i sa učenikom, pojedinačno, ako tako učenik zahtijeva. Djeca odrastaju, prolaze kroz pubertet, ranu adolescenciju i ponekad se nađu u situacijama koje samostalno ne mogu riješiti i zbog toga upadaju u probleme ili gube ritam učenja. Naša služba je uvijek tu da se djetetu pomogne i da takve i druge probleme riješi na, za dijete, najlakši način. Osim toga, svi razgovori su povjerljivi i ostaju tajna za sve. Danas biti roditelj i izvesti dijete “na pravi put” nije nimalo lako, kad se uzmu u obzir mnogi faktori kao što su: uticaji medija, mode, filmova, računarskih igrica, vršnjaka i okoline. Ako ne možete pronaći rješenje samostalno, naši pedagog i psiholog će vas rado primiti i razgovarati o tome. Svakako, tu su razrednici i ostali predavači.
Zapamtite: postoje razgovori koji jesu, i oni koji nisu za djecu. Nemojte nepromišljenim potezima i ishitrenim odlukama načiniti još veću štetu. Razgovarajmo argumentovano.

Pratite nas:
20
Facebook
Twitter